Ulog u društvo sa ograničenom odgovornošću

Ulog u DOO

Ulog u drustvo sa ogranicenom odgovornoscu
Ulog u društvo sa ograničenom odgovornošću predstavlja subjektivno pravo, odnosno vrednost koju osnivač unosi u društvo. Pravno posmatrano, na ulogu postoji određeno subjektivno pravo osnivača, dok u ekonomskom smislu ulog jeste neko ekonomsko dobro. Iz rečenog proizilazi, da je konstitutivni element bića uloga u društvo sa ograničenom odgovornošću određeno subjektivno pravo u pravnom smislu, odnosno određena vrednost u ekonomskom smislu.

Subjektivno pravo koje osnivač unosi u društvo sa ograničenom odgovornošću mora biti imovinsko i prenosivo, dok može biti apsolutno ili relativno.

Ekonomska vrednost koju osnivač unosi u društvo sa ograničenom odgovornošću može biti: pokretna stvar, nepokretna stvar, novac, hartija od vrednosti, pronalazak, oblik industrijskog proizvoda, crtež koji se može preneti na industrijski proizvod, znak razlikovanja, autorsko delo i drugo.

Prema predmetu ulog se deli na novčani i nenovčani. U tom kontekstu, dalja analiza ovog rada odnosiće se na pravni značaj ove podele, pri čemu će predmet pretresanja biti društvo sa ograničenom odgovornošću opšteg tipa u svetlu novog Zakona o privrednim društvima.

Ulog kao element u definisanju osnovnog kapitala društva sa ograničenom odgovornošću

Minimalni osnovni kapital društva sa ograničenom odgovornošću predstavlja onu vrednost koja je nužna za osnivanje i postojanje društva. Jedan od uslova koji se mora ispuniti prilikom osnivanja društva sa ograničenom odgovornošću je i obezbeđenje propisanog minimalnog osnovnog kapitala. Isto tako, prilikom poslovanja društva sa ograničenom odgovornošću ukoliko vrednost njegovog osnovnog kapitala padne ispod propisanog minimuma to dovodi do prestanka postojanja ovog privrednog društva.

Vrednost minimalnog osnovnog kapitala društva sa ograničenom odgovornošću iznosi 100 dinara osim ako posebnim zakonom nije propisan veći iznos. Iznos od 100 dinara može biti vrednost novčanog ili nenovačnog uloga. Za razliku od ovog rešenja Zakon o privrednim društvima iz 2004. godine minimalnu vrednost osnovnog kapitala društva sa ograničenom odgovornošću određuje kroz vrednost samo novčanog uloga (500 evra). Isto rešenje je sadržao i Zakon o preduzećima iz 1989 godine (5000 dolara). Dobra strana ovakvog rešenja se ogleda u tome da nije potrebno vršiti nikakvu procenu vrednosti uloga iz koga se obrazuje minimalni deo osnovnog kapitala, imajući u vidu da je ulog u obliku novca. To dalje znači, da prilikom unošenja uloga u društvo ne može doći do precenjivanja uloga, što je osnovni nedostatak kada se u društvo unosi nenovčani ulog. Sa druge strane protiv ovakvog rešenja stoji prigovor da je za obavljanje poslovne delatnosti pored novca, potrebno postojanje i određenih stvari i prava, te da je njihovo isključenje iz vrednosti minimalnog dela osnovnog kapitala neosnovano, a naročito ukoliko je reč o nenovčanom ulogu koji se može pribaviti samo od osnivača, a ne i trećih lica.

U pravnoj teoriji su podeljena mišljenja o tome da li vrednost osnovnog kapitala društva sa ograničenom odgovornošću treba povećavati ili snižavati.

Prema prvom shavatanju snižavanje minimalne vrednosti osnovnog kapitala dovodi do nestanka dve osnovne funkcije trajnog kapitala: prvo, garantne funkcije jer je osnovni kapital garancija poveriocima društva za namirenje imajući u vidu da član društva sa ograničenom odgovornošću ne odgovara za obaveze društva svojom ličnom imovinom,  i drugo, obrazovanja potrebne imovine za rad privrednog društva. Na taj način, prema ovom shvatanju, dovode se u pitanje osnovne postavke društva sa ograničenom odgovornošću.

Prema drugom shvatanju, propisani minimum osnovnog kapitala za osnivanje društva s ograničenom odgovornošću u cilju podsticaja osnivanja ovih formi društva, koje su po pravilu tipične porodične forme društva, trebalo bi značajno smanjiti. Ovim se ne dira u pravnu sigurnost trećih lica koja posluju sa tim društvom pošto osnovni kapital i inače, ma koliki bio, nije naročita garancija za poverioce društva (poverioci se ne štite kapitalom društva već solventnošću društva i ograničenjem svih isplata članovima društva pre obezbeđenja interesa poverilaca). U prilog drugom shvatanju ide i dopis Evropske komisije upućen Savetu i Evropskom parlamentu od 21.12.2003. godine, izrađen ubrzo nakon drugog izveštaja pripremljenog od Visoke grupe eksperata kompanijskog prava, koja se bavi modernizacijom kompanijskog prava u EU. Jedna od oblasti koju pokriva Akcioni plan je i održavanje osnovnog kapitala, koji je pod strogim režimom Druge direktive. U okviru kratkoročnog plana, predviđeno je pojednostavljenje Druge direktive (koja je pod oštrom kritikom ekonomista, komparativnih pravnih eksperata i engleske zajednice), u srednjem roku bila bi načinjena studija sa ciljem da se utvrdi da li su moguće alternative za režim održavanja osnovnog kapitala, dok ako bi odgovor bio pozitivan, ovo bi bilo implementirano kroz izmene Druge direktive.

Nema sumnje, da i jedan i drugi pristup imaju dobre i loše strane, te da će vreme pokazati koje rešenje je primerenije potrebama tržišta. Recimo i to, da je prvo shvatanje utemeljeno na klasičnom kontinetalnom poimanju društva sa ograničenom odgovornošću, a drugo na kritičkom osvrtu postojećih rešenja i integraciji sa anglosaksonskim rešenjima.

Predmet uloga

Novina Zakona o privrednim društvima – kada je u pitanju predmet uloga, ogleda se u tome da nenovčani ulog može biti u stvarima i pravima, ali ne u izvršenom radu i pruženim uslugama. Suprotno ovom rešenju, raniji Zakon o privrednim društvima je sadržao odredbu po kojoj je ulog mogao biti u novcu, stvarima i pravima i u izvršenom radu i pruženim uslugama. Dakle, kod novčanog uloga osnivač u društvo unosi novac, a kod nenovčanog uloga stvari i prava.

U pravnoj teoriji, kao što je to bio slučaj u prethodnom podnaslovu,  postoje oprečna mišljenja o izvršenom radu i pruženim uslugama kao predmetu nenovčanog uloga u društvo sa ograničenom odgovornošću.

Prvo mišljenje, polazi od toga da kod društva sa ograničenom odgovornošću član društva ne odgovora za obaveze društva svojom ličnom imovinom, već samo snosi rizik poslovanja do visine uloženih sredstava. Iz tog razloga, postoji niz pravila kojima se obezbeđuje supstitucija odgovornosti za nedostajuću ličnu odgovornost člana društva za obaveze društva. Jedno od tih pravila je i odredba po kojoj se izričito zabranjuje da predmet nenovčanog uloga može biti u izvršenom radu i pruženim uslugama. Ratio legis ovakve zabrane je u tome da izvršeni rad ili pružene usluge, koje mogu biti kapitalizovane, ne mogu poslužiti za namirenje poverilaca, odnosno da ne mogu biti predmet izvršenja. Zato odredba po kojoj izvršeni rad ili pružene usluge mogu biti predmet nenovčanog uloga, u sadejstvu sa odredbom o minimalnom delu osnovnog kapitala, otvara mogućnost izigravanja poverilaca, jer se može dogoditi da u imovini društva ne bude predmeta na kojima je moguće sprovesti izvršenje. Na taj način se društvo sa ograničenom odgovornošću pretvara, zapravo, u društvo neograničenog rizika.

Drugo mišljenje, kao polaznu osnovu za svoju argumentaciju uzima okolnost da se zabrana uloga u radu i uslugama u modernoj regulativi polako napušta kod ovog društva, tako da uvek izvršeni, u bilo kom momentu, rad i usluge (po pravilu ne i budući rad i usluge) mogu biti predmet uloga u ovo društvo, što je logična posledica fleksibilnosti pravila u vezi sa osnovnim kapitalom ovog društva i napuštanja obavezne procene nenovčanih uloga od strane ovlašćenog procenjivača.

Vreme za koje se ulog mora uneti u društvo

Zakon o privrednim društvima iz 2011. godine određuje da se ulog prilikom osnivanja društva s ograničenom odgovornošću ne mora uplatiti odnosno uneti, već se mora samo upisati, a u osnivačkom aktu se mora odrediti u kom roku u kome će član društva uplatiti odnosno uneti ulog. Rok za uplatu ne može biti duži od 5 godina i računa se od dana donošenja osnivačkog akta. Članovi društva stiču udeo u društvu preuzimanjem obaveze uplate odnosno unošenja uloga.

Nasuprot ovom rešenju, Zakon o privrednim društvima iz 2004. godine je propisivao da se najmanje polovina minimalnog dela osnovnog kapitala uplaćuje na privremeni račun do registracije društva, a ostatak se uplaćuje na račun društva u roku od dve godine od dana registracije. Vrednost novčanog uloga preko minimalne vrednosti osnovnog kapitala i nenovčani ulog unose se u roku određenim osnivačkim aktom.

Način unošenja uloga u društvo

Način unošenja uloga u društvo  takođe zavisi od vrste uloga. U tom kontekstu razlikujemo dve pravne situacije.

Prva, se odnosi na unošenje uloga koji je u obliku novca. Ako je predmet uloga određeni novčani iznos, on se unosi u društvo tako što se uplaćuje na privremeni račun kod poslovne banke. Izbor banke je stvar samih osnivača, odnosno zakonodavac samo insistira da se poslovi uplate novčanih uloga sprovedu preko poslovne banke, dok sam izbor prepušta osnivačima. Posle sticanja pravnog subjektiviteta novčana sredstva se sa privremenog računa prebacuju na račun društva, a ukoliko osnivanje društva nije uspelo novčana sredstva se vraćaju osnivačima.

Druga, se odnosi na unošenje nenovčanih uloga. Ako je predmet uloga stvar ili pravo, na prenos tog uloga sa osnivača na društvo se primenjuju opšta pravila Građanskog i Trgovinskog prava, a imajući u vidu predmet tog uloga. Za prenos prava svojine je potreban  ugovor – iustus titulus, i predaja za pokretne ili upis u katastar ili zamljišne knjige za nepokretne stvari – modus a qvirendi. Na temelju uloga u privredno društvo, ako je predmet uloga svojina na stvari, vlasnik gubi to pravo (koje stiče privredno društvo), ali u obimu svog uloga vlasnik stiče svojinu nad društvom, odnosno udele ili akcije. Pravo svojine ne sme biti opterećeno založnim pravom, jer bi u takvom slučaju njegova sudbina zavisila od ponašanja ulagača a ne društva; ako ulagač ne vrati dug, njegov poverilac će zahtevati da se stvar proda i društvo njom više neće moći da raspolaže. Na odgovornost osnivača za pravne i materijalne nedostatke stvari, shodno se primenjuju pravna pravila ugovora o prodaji. Za prenos prava upotrebe – korišćenje stvari, takođe je potreban ugovor kao pravni osnov i predaja – stavljanje stvari na raspolaganje društvu, pri čemu se novčani iznosi koji društvo treba da isplati osnivaču ne ime upotrebe stvari smatra ulogom u društvo. Ukoliko bi društvo plaćalo određeni novčani iznos za upotrebu stvari, onda se prenos prava upotrebe stvari ne bi mogao smatrati ulogom osnivača. Ako osnivač uloži pravo upotrebe, odgovoran je za materijalne i pravne nedostatke stvari, prema pravilima ugovora o zakupu, odnosno posluzi. Za prenos prava potraživanja sa osnivača na društvo je potreban ugovor kao pravni osnov sa jedne strane i izvršenje preuzete obaveze sa druge strane. Ako osnivač uloži potraživanje, odgovoran je za posotojanje i naplativost potraživanja. Za prenos prava industrijske svojine  sa osnivača na društvo potreban je ugovor o prenosu tog prava i upis u odgovarajući registar.

Iz napred navedenog proizilazi zaključak, da ulog, bio on novčani ili nenovčani, mora biti stavljen na raspolaganje društvu, dok način na koji će se to uraditi zavisi od predmeta uloga.

Procena uloga

Zakon o privrednim društvima propisuje da procenu nenovčanog uloga sporazumno vrše osnivači, s tim da zakonodavac ostavlja mogućnost budućim članovima društva da procenu stvari i prava povere ovlašćenom procenjivaču koje je od nadležnog državnog organa ovlašćeno da vrši procene određenih stvari i prava. I Zakon o privrednim društvima iz 2004. godine je sadržao identično rešenje.

Zaključna razmatranja

Zakonom o privrednim društvima propisano je da je osnovni (registrovani) kapital društva sa ograničenom odgovornošću novčana vrednost upisanih uloga članova društva u društvo koje je registrovano u skladu sa zakonom o registraciji. Ulozi mogu biti novčani i nenovčani i izražavaju se u dinarima. Minimalni upisani osnovni kapital (novčani ili nenovčani) iznosi najmanje 100 dinara osim ako je posebnim zakonom predviđen veći iznos. Ulog se prilikom osnivanja društva s ograničenom odgovornošću ne mora uplatiti odnosno uneti, već se mora samo upisati, a u osnivačkom aktu se mora odrediti u kom roku u kome će član društva uplatiti odnosno uneti ulog. Rok za uplatu ne može biti duži od 5 godina i računa se od dana donošenja osnivačkog akta. Članovi društva stiču udeo u društvu preuzimanjem obaveze uplate odnosno unošenja uloga.Vrednost nenovčanog uloga se utvrđuje sporazumom od strane svih članova društva ili putem procene stručnog lica koje je od nadležnog državnog organa ovlašćeno da vrši procene određenih stvari i prava.